Saturday, 28 January 2017

Pronicljivo oko



              Autobus je, sa izuzetkom krupnog kamenja koje ga je usporavalo, brzo napredovao prema odredištu. Tropska žega probijala je stakla i činila da znoj na tijelima putnika svakim kilometrom bude sve primjetniji. Šon je, sjedivši tik do prozora s lijeve strane, imao pogled na australijsku pustinjsku stepu. Grane drveća, čija imena nije znao pozdravljale su ga pod fijukom ljetnjeg vjetra, ostajući u pozadini pejzaža pređenih kilometara.
              Podigavši fotoaparat sa krila, Šon je namjestio objektiv na staklo. Dugine boje stvarale su sudar stakla i svjetlosti, dajući tople konture njegovim fotografijama. Koristio je priliku dok je autobus usporavao, te je fotografisao nekoliko kengura. Jedan od njih bio je u skoku kada ga je objektiv zarobio u trenutku. Nebesko plavetnilo iznad pustinje stvaralo je potrebni kontrast, savršen dar prirode.
              Motor je ponovo zabrujao, a točkovi kliznuše naprijed. Šon se okrenu i na sjedištu prekoputa ugleda čovjeka sa djetetom. Muškarčevo grubo lice, sa izraženim crtama i maljama odgovaralo je klimatskom podneblju. Dječak na njegovim rukama ličio je na muškaraca, njegova umanjena verzija, sa nježnijim tenom i osmjehom mliječnih zuba. Šon podignu aparat i mahnu dječaku.
              Dječak i njegov otac, pretpostavio je Šon, nasmijaše se.
              Aparat škljocnu.
              Trenutak je zabilježio dječji osmjeh, očevo izmoreno lice, pokoju kap znoja i skriveni umor od puta. Šon napravi još nekoliko fotografija; na svim su se smješili, iako su pogled odvajali od objektiva. Gledajući fotografije Šon se upustio u razmišljanje o životnoj priči dvojice slučajnih modela. Pažnja mu je odlutala daleko od australske pustinje, šarene odjeće domorodaca i pogleda koji su pratili njega i njegov fotoaparat.

*
              Svjetlosivo krzno vođe vučjeg čopora sjurilo se niz proplanak na livadu prekriveno snijegom. Graciozno vitko tijelo, sa dugom njuškom i podignutim ušima gazilo je bijeli pokrivač napredujući prema šumi. Povremeno bi zvjer zarila njušku u snijeg, okrenula šape prema nebu ili besumočno mahala repom poput pripitomljenog psa. Jutro u šumama Sjeverne Amerike bilo je omiljeno doba dana dobro uhranjenoj životinji.
              Šon je, dobro skriven u krošnji drveta bilježio svaku kretnju opasne životinje. Fotoaparat opremljen dugačkim objektivom optičkim je uvećanjem hvatao detalj još svježeg mesa na vučjem očnjaku. Drvo na koje se skrio zahvaljujući padavinama bilo je puno snijega, a bijeli kombinezon skrivao ga je od pogleda divljine, ali ne i njuha.
              Šon je znao da ga vuk može namirisati.
              Zbog toga je likovao kada je svojim moćnim šapama prišao drvetu i pogledao u krošnju.
              Ispočetka je zavijao, a onda i režao.
              Šonov objektiv bilježio je svaku promjenu. Nikada nije bio toliko blizu divlje životinje koja je svjesna njegovog prisustva, a ne bježi od njega. Prebacio se na drugu granu i spustio trup prema dole.
              Grane otpustiše nešto snijega na vučje krzno.
              On zareža.
              Šon se smijao. Statička slika držala je u sebi moć neponovljivog trenutka susreta prirode i čovjeka. Vučjih zuba i topline ljudskog mesa.
              Grana pod Šonom počela je pucati. Drvo se zaljulja, a on pohrli prema dnu, objektivom usmjerenim u krvoločnu zvjer.
              Škljocnuo je još jednom, uplašen da nadolazeća krv u snijegu ne pokvari kadar.

*
              Zvuk alarma trgnu Šona iz na. Još uvijek nesvjesan gdje se nalazi, čvrsto je uhvatio rukohvate kancelarijske stolice i gledao u ekran ispred sebe.
              Na ekranu je ugledao zapušteno lice, obraslo u smeđu razbarušenu kosu i riđu bradu. Dva zelena oka uzvraćala su mu pogled sa kompjuterske površine.
              Šon konačno shvati da se nalazi u svojoj kancelariji, gdje ga je čekalo brdo neobrađenih fotografija koje je morao poslati šefu.
              Ne sjeća se kako se njegova fotografija našla pred njim, ali dok je pokušavao to shvatiti na stolu je pronašao svoj rokovnik. Crnu knjižicu u koje je bilježio podatke i svim fotografijama koje su ostavile utisak na njega.
              Okrenuo je posljednje stranice rokovnika i nije pronašao ništa slično fotografijama iz sna koje je usnio.
              Duboko je uzdahnuo i prelistao nazad na prvu stranu.
              Pronašao je zapis, davno izgubljenu posvetu koju je zapisao samome sebi kada je kupio fotoaparat: ,,Traži ljepotu u sebi i pronaći ćeš je u svijetu.’’
              Zamislio se nad svojim riječima. Prisjećao se australske stepe i američke šume, lijepe prizore i kadrove divljine. Ponovo je pogledao svoj portret i prljavu kancelariju u kojoj je radio.
              Pitao se postoji li ljepota u njemu.