Saturday, 28 January 2017

Pronicljivo oko



              Autobus je, sa izuzetkom krupnog kamenja koje ga je usporavalo, brzo napredovao prema odredištu. Tropska žega probijala je stakla i činila da znoj na tijelima putnika svakim kilometrom bude sve primjetniji. Šon je, sjedivši tik do prozora s lijeve strane, imao pogled na australijsku pustinjsku stepu. Grane drveća, čija imena nije znao pozdravljale su ga pod fijukom ljetnjeg vjetra, ostajući u pozadini pejzaža pređenih kilometara.
              Podigavši fotoaparat sa krila, Šon je namjestio objektiv na staklo. Dugine boje stvarale su sudar stakla i svjetlosti, dajući tople konture njegovim fotografijama. Koristio je priliku dok je autobus usporavao, te je fotografisao nekoliko kengura. Jedan od njih bio je u skoku kada ga je objektiv zarobio u trenutku. Nebesko plavetnilo iznad pustinje stvaralo je potrebni kontrast, savršen dar prirode.
              Motor je ponovo zabrujao, a točkovi kliznuše naprijed. Šon se okrenu i na sjedištu prekoputa ugleda čovjeka sa djetetom. Muškarčevo grubo lice, sa izraženim crtama i maljama odgovaralo je klimatskom podneblju. Dječak na njegovim rukama ličio je na muškaraca, njegova umanjena verzija, sa nježnijim tenom i osmjehom mliječnih zuba. Šon podignu aparat i mahnu dječaku.
              Dječak i njegov otac, pretpostavio je Šon, nasmijaše se.
              Aparat škljocnu.
              Trenutak je zabilježio dječji osmjeh, očevo izmoreno lice, pokoju kap znoja i skriveni umor od puta. Šon napravi još nekoliko fotografija; na svim su se smješili, iako su pogled odvajali od objektiva. Gledajući fotografije Šon se upustio u razmišljanje o životnoj priči dvojice slučajnih modela. Pažnja mu je odlutala daleko od australske pustinje, šarene odjeće domorodaca i pogleda koji su pratili njega i njegov fotoaparat.

*
              Svjetlosivo krzno vođe vučjeg čopora sjurilo se niz proplanak na livadu prekriveno snijegom. Graciozno vitko tijelo, sa dugom njuškom i podignutim ušima gazilo je bijeli pokrivač napredujući prema šumi. Povremeno bi zvjer zarila njušku u snijeg, okrenula šape prema nebu ili besumočno mahala repom poput pripitomljenog psa. Jutro u šumama Sjeverne Amerike bilo je omiljeno doba dana dobro uhranjenoj životinji.
              Šon je, dobro skriven u krošnji drveta bilježio svaku kretnju opasne životinje. Fotoaparat opremljen dugačkim objektivom optičkim je uvećanjem hvatao detalj još svježeg mesa na vučjem očnjaku. Drvo na koje se skrio zahvaljujući padavinama bilo je puno snijega, a bijeli kombinezon skrivao ga je od pogleda divljine, ali ne i njuha.
              Šon je znao da ga vuk može namirisati.
              Zbog toga je likovao kada je svojim moćnim šapama prišao drvetu i pogledao u krošnju.
              Ispočetka je zavijao, a onda i režao.
              Šonov objektiv bilježio je svaku promjenu. Nikada nije bio toliko blizu divlje životinje koja je svjesna njegovog prisustva, a ne bježi od njega. Prebacio se na drugu granu i spustio trup prema dole.
              Grane otpustiše nešto snijega na vučje krzno.
              On zareža.
              Šon se smijao. Statička slika držala je u sebi moć neponovljivog trenutka susreta prirode i čovjeka. Vučjih zuba i topline ljudskog mesa.
              Grana pod Šonom počela je pucati. Drvo se zaljulja, a on pohrli prema dnu, objektivom usmjerenim u krvoločnu zvjer.
              Škljocnuo je još jednom, uplašen da nadolazeća krv u snijegu ne pokvari kadar.

*
              Zvuk alarma trgnu Šona iz na. Još uvijek nesvjesan gdje se nalazi, čvrsto je uhvatio rukohvate kancelarijske stolice i gledao u ekran ispred sebe.
              Na ekranu je ugledao zapušteno lice, obraslo u smeđu razbarušenu kosu i riđu bradu. Dva zelena oka uzvraćala su mu pogled sa kompjuterske površine.
              Šon konačno shvati da se nalazi u svojoj kancelariji, gdje ga je čekalo brdo neobrađenih fotografija koje je morao poslati šefu.
              Ne sjeća se kako se njegova fotografija našla pred njim, ali dok je pokušavao to shvatiti na stolu je pronašao svoj rokovnik. Crnu knjižicu u koje je bilježio podatke i svim fotografijama koje su ostavile utisak na njega.
              Okrenuo je posljednje stranice rokovnika i nije pronašao ništa slično fotografijama iz sna koje je usnio.
              Duboko je uzdahnuo i prelistao nazad na prvu stranu.
              Pronašao je zapis, davno izgubljenu posvetu koju je zapisao samome sebi kada je kupio fotoaparat: ,,Traži ljepotu u sebi i pronaći ćeš je u svijetu.’’
              Zamislio se nad svojim riječima. Prisjećao se australske stepe i američke šume, lijepe prizore i kadrove divljine. Ponovo je pogledao svoj portret i prljavu kancelariju u kojoj je radio.
              Pitao se postoji li ljepota u njemu.

Saturday, 21 January 2017

Dobročinstvo dobrima


              

              Stara lipa, naslonjena na krov trošne kuće babe Senke prijetila je da uruši konstrukciju. Kuća izgrađena prije skoro dva vijeka umjesto na temelje bila je postavljena na kamene blokove, koji su se oblikovali zemlju po svom obliku Kuća, davno ukrašena najlonima umjesto stakala i krivim kamenjem umjesto stepenicama bila je babi Senki jedini dom. Kao jedna od nekoliko preostalih stanovnika svoga sela nije nigdje željela otići. Seoski život uz taktove tišine i pokoju domaću životinju bio joj je svakodnevnica. Živjela je sasvim sama; muža je prije više od deceniju odnio rak. Djece nisu imali, a dalja rodbina nije ni znala da je živa. Senka je, kao što joj ime slovi bila poslednji treptaj svoje loze na ovome svijetu.
              Jutros dok je spremala kantu kojom je nosila vodu sa izvora, primjetila je neobičnog posjetioca ispred dvorišta. Naslonjen na kapiju, prema kući je gledao mladić ne stariji od tri decenije. Nosio je crni kaput, čvrste čizme i pleteni džemper. Brada i crnomanjasta kosa prkosili su njegovom blijedom licu. Senka je, izašašvi u dvorište mahnula strancu.
              ,,Dobro jutro, bako. Nadam se da ne smetam.’’
              Mladićev glas, dubok, ali iskreno nježan osokolio je Senku da ga pozove u dvorište. Dok je ulazio pokušala je odrediti kakvog je stasa; zbog kaputa i džempera djelovao je snažno, ali nježna koža na dlanovima kada su se rukovali i dječji osmjeh govorili su suprotno.
              ,,Ma jok, momče, samo uđi. ’oćeš jednu rakiju?’’
              Mladić sjede na tronožac ispred kuće i pogledom pređe preko okolnih drvoreda, napuštene štale i velikih žbunova.
              ,,Rakiju nikad ne odbijam.’’, reče učtivo, ,,Ja sam Vojko. Vi ste baka Senka, zar ne?’’
              Senka na tren stade kao ukopana. Vojkova pojava koja kao da nije bila ovozemaljska uplaši je, ali pogled njegovih smeđih očiju razoruža je.
              ,,Kako znaš?’’
              ,,Ptice u ovom selu pjevaju divne pjesme. Nekada mi šapnu i pokoju informaciju.’’
              ,,Ih, momče, ne šegači se sa staru babu, nego pij rakiju.’’
              Vojko otpi gutljaj i nasmiješi se. Iskapio je čašu i zatražio novu.
              Senka mu sa zadovoljstvom nasu.
              ,,Došao sam skoro u selo.’’, otpoče Vojko ozbiljno, ,,Kažu mi da živite sami i da Vam treba pomoć.’’
              Senka sjede na tronožac preko puta i zagleda se u daljinu. Na nogama je imala opanke i debele čarape sa vrhovima prekrivenim sukinjom. Preko leđa je, ogrnuta u kožuh djelovala kao sa zimske razglednice, iako je bila jesen. Marama na glavi, mokra od znoja skrivala je sjedu kosu, kao što su bore na licu skrivale bolne suze.
              ,,Eh, stara baba je navikla na ovaj život. Ne treba mi bolji kad nisam nikad znala za njega. Krov mi prokišnjava, a zidovi su slabi. Bojim se da se kuća ne sruši. Najgore je kad vjetar duva i kad snijeg zagudi.’’
              ,,Imate li životinja u štali? Čime se hranite?’’
              ,,Kokošja jaja, a nekad i zakoljem koju.’’, odgovori ona, ,,A štala se ne koristi već dosta godina. Tu sam spasavala djecu iz komšiluka kad su oni njihovi dolazili u ratu da nas pobiju. Muž mi je bio milicioner pa sam mogla da spasim nekoga.’’
              Vojko se nasmija, a Senka se mogla zakleti da je vidjela svjetlo iz njegovih usana kojima obasjava prirodu.
              ,,Treba li Vam pomoć?’’, upita je
              ,,Slušaj me, momče, nemoj da govorim opet.’’, odsječe Senka, ,,Rekla sam da sam navikla na sve. Ako možeš popij još koju rakiju i popričaj s babu, ako ne, pusti da idem na izvor po vodu.’’

*
              Put do izvora Senki se nikada nije činio dužim. Dok je hodala, činilo joj se kako su stabljike i cvijeće procvjetali, iako su prve kiše već najavile zimu. Iz krošnji su pjevale ptice, a lagani povjetarac milovao je travu.
              Stijene pokraj potoka jutros su ličile na bijeli kamen, pažljivo izbrušen i postavljen podno vodotoka. Voda je tekla neobično jakim mlazom, kapljicama prskajući cvjetove kraj izvora. Sredinom potoka plivale su ribe, a Senka se mogla zakleti da je u daljini vidjela lisicu i zeca kako skupa piju sa potoka.
              Natočivši vodu u kantu, Senka u ruke skupi tečnosti i natopi usta. Slast na usnama i hladno strujanje u plućima bili su osjećaji koje je davno zaboravila. Osjećala je zahvalnost prirodi i pohrlila kući da napravi zalihe vode.
              Kada je zakoračila u dvorište, stisak ruke joj popusti, ali Vojko pritrča i ugrabi kantu na vrijeme.
              Senkine oči pređoše sa njegovog ozarenog lica na kuću. Ljudi u starinskim nošnjama, ali sa modernim alatom u ruci popravljali su trošnu brvnaru. Nadvijena grana stare lipe sada je, uredno potkresana povratila stari sjaj, a novi krov, zajedno sa čvrstim potpornim stubovima kući je dao novi izgled.
              Senku su najviše začudila dva medvjeda koji su majstorima prenosili alat, dok su vukovi sa jelenima i lisicama trčali oko njih.
              ,,Vojko, šta, šta se dešava?’’
              ,,Trebala Vam je pomoć, ali bili ste previše ponosni da tražite.’’, odgovori Vojko mirno, ,,Zadužili ste ovo selo. Kada je trebalo spašavati ljude niste bili ponosni, pritekli ste u pomoć. Morate dati da Vam se Vaša djela vrate.’’
              ,,Ali, momče, ove životinje...’’
              ,,Su moji prijatelji..’’, nastavi Vojko, ,,Svi smo ovdje da Vam pomognemo.’’
              Senka je mirno gledala kuću čije su konture dobile novi sjaj. Nevjerica na njenom licu polako se pretvarala u sreću, dok je njena ruka čvrsto stisla Vojkovu.
              ,,Hvala ti, sinko.’’
              ,,Hvala Vama, bako.’’
              ,,Mislim da je najbolje da majstorima dam rakiju i da pristavim nešto za jelo. Hajde u kuću, pomozi mi.’’

Wednesday, 18 January 2017

Nesigurno utočište



              Dječacima na terenu nije padalo na pamet da zbog kiše prekinu utakmicu. Takmičarski duh i uživanje u fudbalu bilo je snažnije od blata, koje se zbog jakog pljuska nakupljalo na travi. Dječija graja i povici odjekivali su livadom, smještenom u izolovani dio grada, kilometrima udaljenog od najbližeg naselja. Oronule barake i zapuštene žičane ograde dijelile su stambeni kompleks doma za nezbrinutu djecu od terena na kojem su provodili dan.
              Sivilo na nebu odgovaralo je raspoloženju u zgradi. Dvojica muškaraca, jedan u trenerci i patikama, drugi u smeđem kaputu i cipelama razmjenjivali su poglede. Čovjek u odjelu imao je dvogled kojim je s prozora posmatrao dječake. Nebeski svod u tamno je obojio tlo, čineći da se blatnjavi teren ne raspoznaje od oblaka. Jedinu razliku činili su mali razigrani čunjevi od krvi i mesa koji bi vikom i pokojom psovkom udahnuli život tužnom zdanju.
              ,,Ovo su IQ testovi koje ste tražili.’’
              Čovjek u trenerci zapali cigaretu i protrlja ostatke kose sa prerano ogoljenog tjemena.
              ,,Samo dvojica prelaze prag od 110 jedinica?’’
              ,,Mlađe generacije su glupe. Ali ta dvojica su i fizički jaki. Jedan vam nosi plavu majicu i onu razdrljenu trenerku, drugi i sad igra bez majice na sebi.’’
              Čovjek u odjelu nakašljao se i prišao prozoru. Iz džepa je izvadio minijaturni dvogled i pogledao na teren. Prepoznao je dječake po opisu i naredio sagovorniku da ih dovede unutra.

*
              Pozivi nepoznatih ljudi kod djece iz doma budili su osjećaj nade da će ih neko možda usvojiti i mračnu svakodnevnicu bez izgleda za lijepu budućnost pretvoriti u topli porodični dom. Keni Majls i Džek Svit znali su da su voz za bolje sutra propustili prije mnogo godina. Obojica su bili šesnaestogodišnjaci, svjesni da usvojitelji žele djecu koju će u godinama razvoja pretvoriti u svoje skoro pa istinsko potomostvo, a da su stariji dječaci bili osuđeni na životarenje po lošim poslovima u najboljem, ili u zatvor u najgorem slučaju.
              Keni je ostavljen pred vratima doma po rođenju; roditelji nikada nisu bili pronađeni. Dom mu je pružio identitet, smještaj i hranu, ali ne i toplinu koju je trebao. Stanovnici doma dijelili su istu sudbinu, a njena okrutna igra sve ih je redom gurnula na drugu stranu emotivnog spektra: hladnu, povučenu i nepovjerljivu. Džekova priča počela je u krugu porodice. Rođen je u naizgled normalnoj porodici koja se brinula o njemu dok nije napunio tri godine. Tada je majka isprovocirala oca alkoholičara koji ju je zatukao čekićem za meso, da bi se zatim na Džekove oči objesio kaišem. Do dana današnjeg Džek nije u potpunosti prihvatio istinu, a jedini trag prošlosti bio je bolan izraz u njegovim očima.
              Dvojica dječaka sjeli su u kancelariju čovjeka u trenerci kojeg su oslovili sa gospodine Bodi, dok im se čovjek u odjelu predstavio kao nadzornik Preston. Sjeli su nasuprot Bodija koji se klatio u stolici, dok ih je Preston posmatrao sa strane.
              ,,Momci..’’, progovori Preston, ,,Obojica ste pametni ljudi. Vaši IQ testovi kažu da ste natprosječno inteligentni.’’
              Dječaci se pogledaše kao da im to ništa ne znači.
              ,,Zbog toga ću vam dati još neke testove koje ćete odraditi. Ako se dobro pokažete, nastavićemo saradnju.’’
              Džek se nervozno grčio, te drskim tonom upita,
              ,,Jesmo u nevolji?!
              ,,Zaveži!’’, prodera se Bodi, ,,Vidiš da gospodin priča.’’
              ,,Ne, niste u nevolji.’’, odgovori Preston mirno, ,,Samo vam želim dati priliku za razvoj. Ovdje nemate baš mnogo prilike za učenje i napredovanje, zar ne?’’
              Dječaci spustiše poglede, a Bodi nervozno prstima lupi po stolu.
              Preston zatim iz torbe izvuče dvije Rubikove kocke i dvije fascikle sa gomilom papira. Podijelio ih je dječacima i nasmijavši se izašao napolje.
             
*
              Preston je parkirao pred domom u praskozorje. Rana sunčeva svjetlost bila je poput lampiona u ulici koju je progurao mrak. Bodi ga je nevoljko pustio unutra, žaleći se na neispavanost. Dok je tumarao hodnicima, Preston je slušao Bodija i lično pogledao izvještaje o testovima.
              Obojica dječaka sklopili su Rubikovu kocku u manje od sat vremena, ali su testovi ličnosti kojima ih je Preston podvrgnuo pokazali psihičku labilnost Džimija Svita. Preston je zaključio da su traume iz djetinjstva ostavile neizbrisive ožiljke na njemu, te da je Keni, iako repa bez korijena, bolji izbor.
              Pred spavaonicom, Preston skinu kaput i pruži ga Bodiju. Na lice je stavio crnu masku i ovlaš dodirnuo kvaku.
              ,,Koji je broj Kenijevog kreveta?’’
              ,,Četiri.’’
              Preston je ušao u vrata, šakom pritisnuvši šalter za svjetlo. Neonske lampe bljesnuše, a kreveti počeše škripati. Zbunjeni glasovi progovorili su, ali ih Prestonova maska natjera da ućute.
              Prišao je krevetu i zgrabio Kenija za ramena.
              ,,Šta se dešava?’’, pobuni se Keni,
              ,,Polazi za mnom.’’
              Prisutni u spavaonici ostaše nijemi dok je Preston gurao Kenija prema izlazu.
              Ponovo se našavši u kancelariji gospodina Bodija, Keni je gledao okolo, blijedog lica i stomaka koji se podizao. Sjedio je samo u boksericama, dok je Preston, skinuvši masku stajao iznad njega.
              ,,Šta se dešava?’’, upita Keni
              ,,Tišina!’’, dreknu Preston, ,,Koristiš li drogu?’’
              ,,Molim? Ne, nisam nikad.’’
              ,,Da li te je policija ikada privodila?’’
              Keni se promeškolji u stolici. Gledao je čas u Bodija koji je ispijenim očima buljio u prazno, čas u Prestona.
              ,,Nisu me nikada prevodili. O čemu se radi?’’
              Preston sjede na stolicu pored Džimija i uzdahnu.
              ,,Keni, za dvije godine napunićeš 18 godina i morati otići odavde. Više nećeš moći računati na državu. Ja ti mogu pomoći.’’
              Dječakove oči netremice su gledale u Prestona, a njegovo lice vraćalo je boju. Prestonu se činilo da u njima vidi mješavinu nade i straha.
              ,,Šta želite da učinim?’’
              ,,Keni, ja radim za Vladu. Mogu ti ponuditi stipendiju za fakultet nakon kojeg ćeš biti obavezan da radiš za agenciju koja me šalje. Tokom fakulteta ćeš prolaziti obuku za posao.’’
              Tišina je ispunila prostoriju, te su sagovornici jedni drugima mogli čuti disanje.
              Keni konačno upita.
              ,,Kakav bih posao trebao raditi?’’
              ,,Posao tajnog agenta.’’, odgovori Preston iskreno, ,,Tajni operativac na misijama širom svijeta. Pomagao bi državi da se bori protiv terorizma.’’
              ,,Mislite kao Džejson Born?’’, upita Keni uz osmjeh
              Prestonu pobježe mali smješak. Nije volio filmove koji su privlačili pažnju na njegov posao, ali je cijenio pozitivne utiske koje su stvarali.
              ,,Da, kao Džejson Born. Ako sada pristaneš, potpisaćeš ugovor kojim postaješ radnik agencije na određeno vrijeme uz dozvolu gospodina Bodija. Kada postaneš punoljetan počešeš sa operativnim dijelom obuke. Do tada ćeš ići na medicinske provjere, fizičke testove i učenje jezika.’’
              Keni pogleda Bodija koji mu pruži papir i olovku.
              ,,Da li ćete mi pomoći da odem odavde?’’
              ,,Bićeš u zgradi sa našim drugim operativcima koji su poput tebe ušli u program. Mjesto je ljepše od ove rupe.’’
              Preston je gledao kako Kenijeva ruka nesigurno uzima olovku i utiskuje tintu na papir. Ovo nije bio prvi put da regrutuje buduće agente na ovaj način. Osjećao je gađenje jer je bio pijun u igri gdje je pobjednik država koja profitira od nesreće mladih. Znao je da nekima od njih pruža priliku kakva im se nikada ne bi pružila, ali to mu nije pomoglo da se osjeti bolje. Duboko je udahnuo i pogledao na sat.
              Bilo je vrijeme da još jedan čovjek bez imena postane serijski broj u službi viših ciljeva.

Monday, 16 January 2017

Greg Hurvic - Krimi pisac



              ,,Krimi pisac’’, kriminalistički triler američkog pisca Džorža Hurvica prvi put je objavljen 2008. pod izdavačkim patronatom Penguin Books-a. Napeti triler iz pera autora New York Times-a, čiji su radovi prevedeni na 27 svjetskih jezika predstavlja moderno štivo psihološke profilacije iz ugla protagoniste.
              Radnja prati Drua Denera, uspješnog krimi pisca iz Los Anđelesa koji, probudivši se u bolničkoj sobi, jedva izbjegavši smrt, od policajca saznaje da je glavni osumnjičeni za ubistvo svoje vjerenice. Budući da mu je tumor na mozgu prozrokovao gubitak pamćenja, Dener kroz samostalno istraživanje i rekonstrukciju događaja pokušava razriješiti ubistvo. Tražeći odgovor na pitanja, te i sam ne znajući da li mu je etiketa ubice s razlogom prilijepljena, Dener se nađe pred velikom delimom kada se pojavi drugi leš sa njegovim potpisom.
              ,,Krimi pisac’’ je uspješno provedeno djelo situacije koju pisci opisuju, bez da je sami prožive. Hurvic se, kao pisac stavlja u ulogu ubice kroz prizmu Denera kao protagoniste koji iz prve ruke iskusi kako je biti glavni lik krimi romana. Kroz naraciju prvog lica, Hurvic se pored klasičnog detektivskog isleđivanja tragova fokusira na psihološki profil lika – njegov tok svijesti. Posao pisca krimića se mnogo prije nego što započne pisanje sastoji od skupljanja informacija od pripadnika pravosudnog sistema, što Hurvic kroz oči Drua Denera odlično ostvaruje. Čitava reputacija glavnog lika zavisi od toga da li će pronaći odgovore na pitanja koja su mu priuštila titulu monstruma i preko noći ga pretvorili u ubicu. Glavni adut romana je, pored kvalitetnog stila pisanja psihološki profil koji autor slojevito gradi, prikazujući različiti spektar misli i pitanja u Denerovoj glavi.
              Knjigu zajedno sa navedenim krase odlični opisi Los Anđelesa, čije su ulice baš kako se očekuje od jednog slojevitog romana – mračne i svjetle u isto vrijeme. Uz Denera se u knjizi pojavljuju drugi likovi, a mnogi od njih, iako im je uloga marginalna tvore slojevite odnose sa glavnim likom, te pružaju dobre dijaloge.
              Kroz 320 strana, Kurvic čitaoce vodi na uzbudljivo putovanje Los Anđelesom, ali i na putovanje introspekcije, što je i glavna čar ovog djela.